nedjelja, 24.02.2008.

Flowers in the window.

Wow, look at you now, flowers in the window. It's such a lovely day and I'm glad that you feel the same, 'cause you stand out. I'm in the crowd, you are one in a million, and I love you so. Let's watch the flowers grow.
---
Sjedila sam ispod guste krošnje nekog drveta pokraj jezera. Iako su grane još uvijek bile poprilično gole na njima se dalo uočiti sićušne zelenkaste pupoljke samo ako se malo bolje pogleda. Sjajne sunčeve zrake obasjavale su površinu tamnog jezera dajući mu fine tonove od tamno zelene do tamno plave boje.

Pogledala sam uzduž zelenog perivoja prema vratima dvorca. Samo grupica smiješnih djevojaka s treće ili četvrte godine, koje su u rukama teglile nekakve knjige. Svakih par sekundi bi prasnule u tko glasan hihotav smijeh koji je odzvanjao cijelim perivojem. Nasmijala sam se, pomalo podrugljivo čini mi se, no zapravo bile su mi u neku ruku simpatične tako vesele i bezbrižne. Osim njih nije bilo nikoga. Kasnio je. Opet. Uvijek je kasnio. No ništa za to. Sad mi je ionako bila draža samoća.

Iz svoje crne torbe izvadila sam polupraznu kutijicu sveokusnjaka i manji četvrtasti svitak žućkastog pergamenta. Bila je to prijavnica za dodatnu nastavu učenika 5 godine koji se pripremaju za polaganje ČAS-ova. Ja bih bila nešto kao instruktorica i zarađivala bih po jedan galeon za jedno subotnje dopodne. Ne bi trebalo biti teško, mislila sam, jer sam časove prošle godine položila dosta dobro - većinom ocjenama I, ali bila je tu i pokoja O. A uz to, zaradila bih si malo novca sa strane. Uzela sam svoje najdraže šareno paunovo pero, umočila ga u tintarnicu s crnom tintom i bacila se na ispunjavanje.

Ime i prezime: Anette Backinsale

Zapravo, puno ime mi je Anette Victorie Backinsale. Ne znam zašto Anette, ali Victorie sam dobila po majci i rijetki znaju da ga uopće imam. No to nije važno. Većina meni dragih ljudi zove me Ann ili Backy. Ovo drugo jedino kad me se želi isprovocirati. Meni je najdraže kad me se oslovljava samo s Anette. Ne volim nadimke. Nikad ih nisam voljela.

Dom i godina: Gryffindor, 6. godina

Da, Gryffindorka sam. Mislim da sama ta činjenica dovoljno govori o mom karakteru jer sam zaista školski primjer Gryffindora. Za prijatelje bih učinila gotovo sve. Nema toga što mi više znači od pravog prijateljstva i nema stvari koja me može izbaciti iz takta više nego izdaja, laž ili nepravda. Preko te tri stvari teško mogu prijeći. Jesam li hrabra? Ne znam. Nisam se našla u situaciji u kojoj bih testirala svoju hrabrost. Ali kukavica nisam.

To je bilo to. Ništa se više nije tražilo. Zamotala sam pergament i spremila ga natrag u torbu. Zagrizla sam jedan tamnosmeđi sveokusnjak. Nugat. Bio je ukusan.

Tom se još uvijek nije pojavljivao iako je sad kasnio više od pola sata. No kao što sam rekla, to je bilo tako nalik njemu. Uvijek je kasnio, uvijek je zaboravljao stvari. Sve u svemu bio je naročito nespretan u svemu čega se dotakao, osim u čaranju i metloboju. Bio je pravi zaljubljenik u metloboj. Otac se često šalio i govorio da je Tom najprije naučio letjeti na metli i udarati maljac, a tek onda hodati. To me i ne bi začudilo sudeći po njegovoj spretnosti. Član je Gryffindorske metlobojske ekipe još od treće godine i od tada igra na mjestu lovca. Prošle godine je postao i kapetan tima. Mislim da ga nikad do tada nisam vidjela toliko sretnog. Čini mi se da jedino njega nije obradovao Tromagijski turnir ove godine jer su sve metlobojske utakmice bile otkazane. No sumnjam da ga je to spriječilo. Tko zna, možda i sad na nekom improviziranom metlobojskom terenu, daleko od očiju profesora leta okolo loveći balun. I zaboravlja na dogovor sa svojom sestricom.

Smračivalo se, sunce je zalazilo ostavljajući za sobom gusti purpurni trag. Nije bilo tako hladno, ali bilo je previše hladno za mene da ostane uz jezero čekati Toma. Pokupila sam svoju torbu i knjige razbacane po tlu, zavezala kosu u labavu punđu i zaputila se prema dvorcu. Velika dvorana još je uvijek bila prazna, ali posuđe e na četiri dugačka domska stola već bilo postavljeno - bližilo se vrijeme večere. Moji koraci odjekivali su praznom dvoranom, a onda im se pridružio glasni zveket. Veća hrpica crvenih rubina nestala je iz staklenog predmeta nalik pješčanom satu - Gryffindori su izgubili nešto više od 150 bodova. Sad smo bili predzadnji, iza Ravenclawa i Slytherina.

"Strašno!", nasmijala sam se. Domski pokal mi zaista nije puno značio, ali biti će smiješno vidjeti izraze na licima nekih koji su držali do takvih stvari.

Nekoliko trenutaka kasnije zazveketali su i tamnozeleni smaragdi - netko je Slytherine koštao 50-ak bodova.
---